Dom i porodica Lifestyle

Majko, slažete li se da Vaše dijete ostane u bolnici?

Prije nego što započnem ovu priču želim naglasiti da je ovaj prikaz ličnog razmišljanja i doživljaja jedne specifične situacije.

Napisati ili ne napisati ovu priču? Podijeliti ili ne? Ko će i da li će imati ikakve koristi od svega ovoga pitam se. Ipak na kraju odluka pada i eto me tu gdje sam. Odličujem da jednom problemu dam glas.

Kažu neki da je počeo retrogradni merkur prije par dana i ja više ne znam koga da krivim za sve što se dešava pa odlučih da on bude moj dežurni krivac.

Možda je on kriv što se loše osjećam, što jedva balansiram između posla i brige o djetetu, ali definitivno nije krivac za to što sam se našla u situaciji da me pitaju „Majko slažete li se da Vaše dijete ostane u bolnici?“. I još važnije, nije on kriv što sam na to pitanje morala reći DA.

Za to bih ipak okrivila sistem, državu, neke ljude kojima je empatija nekad i negdje odstranjena kao da je riječ o slijepom crijevu.

Ukratko priča ide ovako:

Tara je u ponedeljak dobila tempraturu.

U utorak je već uključen antibiotik.

U četvrtak temperaturu 39.4 ne snižavaju ni antipiretici, ni tuširanje niti bilo koja druga poznata i nepoznata metoda.

Naša porodična doktorica daje nam uputnicu za Paprikovac i već znam šta nas čeka.

Dolazimo gore i sat vremena čekamo trijažu sa djetetom kom temperatura još nije spala. Primaju nas u jendom od kontejnera koji je namjenjen pedijatriji. Tari rade kontrolni pregled, uzimaju bris za test na kornavirus i tu dobijam famozno pitanje „Majko, slažete li se da Vaše dijete ostane u bolnici?“. Imam li drugog izbora pitam? NE, nemate.

Progutaj tu knedlu u grlu, sad nemaš vremena za paniku.

Ne znam gdje pronalazim snagu i ostajem potpuno smirena, pokušavam između doktoričinih pitanja da Tari objasnim da će je par dana čuvati doktorica dok mama i tata odu da pronađu jednu lijepu kućicu za pAceze.

Sačekajte test na koronavirus pa će dijete biti primljeno.

Ostalo nam je još par minuta prije katastrofe koja slijedi. Pokušavam Tari da ponovim još par puta da ćemo se brzo vratiti da će ona ići sa doktoricom da se druži. Izmišljam i pravim se da je sve to zanimljivo.

Test na korona virus je negativan. Sestra dolazi po dijete.

U groznim situacijama poput ove nekad se desi nešto i lijepo. Sestra koja dolazi po Taru je prije svega čovjek i očigledno svjesna svega. Prilazi joj sa osmjehom i zove da se igraju u igraonici. Tara, sva opijena od antipiretika i temperature koja ne prestaje pruža joj ruke i odlazi. Vlado i ja je pozdravljamo sa osmjehom, mašemo i u trenutku kada je zamakla iza ćoška sve suze svijeta izlaze na površinu.

Prvi put moje dijete neće spavati sa nama u kući. To nije trebalo ovako izgledati.

I šta sad? Okreni se i vrati se poslu, životu i svakodnevnici. Zar je neko stvarno jedno jutro ustao i rekao „Hej ajde od danas više roditelji ne idu sa djecom u bolnicu. Djeco marš u bolničku sobu. Roditelji marš na posao i kući.“

Šta je dalje bilo možete da pretpostavite. Hiljadu i jedan poziv kroz koji sve ponovo proživljavamo i objašnjavamo šta se desilo. Hiljadu i jedan strah koji polazi kroz glavu.

Da li plače, da li se pita gdje smo, da li ima igračke? Šta ako su joj stavili infuziju na desnu ruku pa neće moći sisati prstiće. Šta ako padne sa kreveta noću, pa ona još spava u krevetcu. I još bezbroj scenarija koji se samo smjenjuju.

Šta treba da znate?

  • Dakle pošto dijete nećete vidjeti sve do otpusta dobijate broj koji možete pozvati kad god želite i dobiti informacije o tome kako je dijete i šta mu je potrebno donijeti.
  • Sestre su divne i krajnje strpljive. Zapamtite da nisu one te koje su donijele ovu nehumanu odluku. Zapravo, njihov posao je sada još mnogo teži i veći jer kada mama dođe sa djetetom u bolncicu sasvim prirodno brine o higijeni, o hranjenju i o tome da razonodi dijete sve dok su hospitalizovani. Sve to je sada palo na njih.
  • Zavisno od toga na kom je odjelu dijete hospitalizovano, postoji mogućnost da će poslije nekoliko dana biti tretirano kao vanjski pacijent te će samo dolaziti na terapiju, ali će boraviti kod kuće.

Pitanja koja neprestano ponavljam

Od samog početka ponavljam jedno najavažnije pitanje, a to je da li je sve ovo stvarno neophodno?

Svjesna sam da roditelji mogu biti pretjerano subjektivni, zaštitnički nastrojeni, pa čak i nerezumni te je medicinskom osoblju često teško da se izbori sa njima, a naročito u vrijeme pandemije.

Svjesna sam da su dodatne mjere opreza itetkako potrebne jer mnogo je djece kojoj čak i obična prehlada može biti fatalna, a da ne pominjemo koronavirus ili druge probleme.

omiljene knjige za djecu i sta kupiti za noc knjige

Međutim, sve to i dalje u mom načinu razmišljanja ne opravdava odluku Ministarstva zdravlja. Nisam medicinar i neću  ulaziti u stručne polemike. Meni samo logika govori da dijete provodi svaki dan sa roditeljima i da u slučaju kontakta sa koronavirusom sigurno su svi članovi porodice izloženi opasnosti.

Isto tako mi nije jasno da je jedan test više toliki problem. Svi znamo makar jedan primjer situacije gdje je neko tamo testiran preko reda samo zato što zna nekog.

Zato mi sve ovo izgleda kao gomila izgovora, nehumanog pomašanja za koje niko nikad neće ni odgovarati.

Kraj naše priče

Naša priča je završila najbolje što je mogla. Tara je poslije 3 najduža dana mog života puštena kao vanjski pacijent i svaki dan je primala terapije. Problem koji je imala nije naivan, ali nije ni fatalan.

Još uvijek nisam spremna razmišljati o tome da li je i kakvu je traumu doživjela kada se prvi put na više dana odvojila od nas.

Jedino što znam jeste da imam jednu hrabru djevojčicu koja je, čini mi se, sve ovo primila mnogo lakše nego ja.

You may also like...

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *